seoba
crtam riječ,
kao oko,
kao rukavicu,
kao dlan
riječi su moje goloruke
i prozirne od nečujnosti
zloguki dan
odnosi ih u jatima,
nekim meni nepoznatim nebom
koje ne ostavlja trag
grijem im ruke
i raščešljavam kosu
gdje dođu,
sebi da se poklone
nikita
Poslano:
02. 02. 2019 ob 09:26
Ova pjesma biti će podsjetnik na neko vrhunaravno vrijeme, na kamenja koja se poslože u životnom mozaiku.
Poslano:
02. 02. 2019 ob 21:34
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: nikita
Pesmi
- 01. 02. 2019 ob 22:11
- Prebrano 456 krat
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!
- Število doseženih točk: 236.41
- Število ocen: 12