Grebež dosade lečila sam proslavom
Divalija i Holija
Bili su tu bili beli irvasi
isključivo beli,
senice i patuljci detinjstva
nekako su sve decenijske brodolome preživeli
Kad svi oni odu
Posadim travu na radni sto, zalijem brezu
I sneg počne da pada po sobi
Hladno je, kažeš
Nije, protivrečim
Dok plešem bosonoga po travnatom smaragdu
U vremenskoj rupi u stepi sećanja
Cakl prvog kristala
U nutrini rez odrastanja, prvi
Pijana si, kažeš
Nisam
Krv mi je pijana
Od tuđih i mojih suza i smeha
detektori alkohola to ne registruju
U jednom od života
veštica me proklela
u mome uhu vosak
nikad da se ne udomi
…
Drži me još neko vreme
U meni čuči beli mermer
Dotičem ga rukama, tu ispod dojki
Na želucu
Isklesan, beli, pakleno težak
Dok iz mene ne izlaze reči i ruke ne vide boju
Bol se svakome različito čita
Kao iris ili otisak prsta
I svako iz različitih čaša pije svoje suze
Drži me još neko vreme
Dok se vrtim po snegu
sa mermernom gromadom u stomaku
Pijana od tuđih i mojih suza i smeha
U jednom od života vila me začarala
Da mi iskra deteta uvek spava pod skrivenim rebrom
Jelena Stojković Mirić
Poslano:
25. 01. 2019 ob 14:30
Spremenjeno:
25. 01. 2019 ob 14:34
Briljantno! Hvala što ste ovdje! Kako bih i čime bih stigao do poetskih dragulja da Te nema, poštovana Jelena?!
Sretno na putu prebogatog poetskog stvaranja !
Hvala Vam.
Lp
urednica
Poslano:
30. 01. 2019 ob 18:32
Spremenjeno:
30. 01. 2019 ob 18:32
Pesem kot nenavadni ples po zasneženi sobi, prividi svetlobe in barv in bajk iz otroštva, ki so sprva imele le drobno razo odraslosti in so se, zaradi vile, ohranile tudi v marmorju odraslosti ... lepe prispodobe, ki očarajo in privzdignejo vsebino pesmi, čestitke,
Ana
Hvala vam.
Lp
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Jelena Stojkovic Miric
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!