Dve duše naše zajedno stvorene
i zaljubljene stvorio sam Bog.
Imenom mojim ti se kitiš i po jutarnjoj rosi hodiš...
Pod okriljem sunca i duge nebeske.
Ko priviđenje Zla Kob, nadvi se nad nama.
U zamenu dobismo snovni put.
U astralnom prostoru pronađosmo
jedno drugo – pružismo ruke.
Čerga beše naš topli dom.
U matici zvezda jezdismo niz Mlečni put.
Mesečev zrak napravi most – spusti nas u Podgorje.
U razdelku dana i noći
podeli nam trenutak naš.
Imenom mojim ti se kitiš,
po jutarnjoj rosi hodaš.
Kraj reke Nezaborava išli smo kroz prirodu,
zelenilom obraslu svu...
Kroz slapove duginih boja i zapaljen Azur
koji daljinom mami...
Zla Kob nadvi se nad nama,
dade nam samo snovni put.
Zato ja dragom iz kamena ničem
ko Ruža Plava.
Latice širim, jutarnja rosa poji me.
Dušmaninu Zloj Kobi pokazujem lepotu svoju.
Postiđena s prvim jutarnjim zrakom
k nabujaloj reci bežim…
Kano Mesec pred žarkim sunašcem.
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Radmila Milojević
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!