UVIJEK

Kad si me prvi put vidio,
sjećaš se moje haljine,
jedva isčahurenu iz djetinjstva,
znao si.

Mojim si se oštrim riječima tiho nečujno smijao u sebi, poticao žeravicu, uživao pod iskrenjem misli.
Znao si.

Pratio svaki mi korak u bitkama, imah svoju snagu, ne trebam te,
okupanu mirisom lovora.
Znao si.

Pružao stotine davanja drugima
onako kako ja rekoh, bez mene
griješio, slijep bez riječi.
Znao si.

Cijelo to vrijeme bila je riječ samo o tebi i meni, sami pred Svijetom, u prkos svima, riječ Biblijska.
Znao si.

Ja znala nisam.

Rozalija Marija Vrcek