SNIJEG

O, da, noćna je ura, samo ja i spokoj.
Boli nema jer vrijeme je poput rijeke, nosi i ne pita.
I brige i radosti sad nove su stare, poznate i pouzdane.

Snena sam i spavam već
a kroz koprenu sanja
tiha me glazba obavija,
čujem tvoj smijeh i čežnju,
vidim ti pokret, istinu u oku.

I znaš, sad kad te nema,
tako si daleko a ja sigurna
u onom što me štiti od svega,
priznat mogu, vjerovah ti tada:
znala sam da me ljubiš.

Ne, nije riječ utjehe tebi,
možda samo žal otvori, oprosti.
Nek snijeg lagano pokrije tajnu našu
mi smo je vlasnici, na nju
nitko drugi pravo ne posjeduje!

I znam da ćeš čitati ove riječi
ne ljuti se, ne tuguj, usni mirno.
Dozvoli mi moje sjećanje, ovo se
samo tiha uspomena povremeno javi
svojim melemom da cijeli ranu.

Rozalija Marija Vrcek