Stajala je pokraj stena, na obali reke

Blago podignute ruke da umiri kosu

Pogleda uprtog u obrise daleke

Par nemirnih uvojaka i nogu bosu.

I kao da blagost prolama joj lice

Osmeh nežnost topi kao probuđena lava

Zar joj se srcem, vrca netremice

Dok joj u krilu toplina i večnost obitava.

Misliš da je tiha i daleka, tek pokoji uzdah pusti

Njome vrtlozi strasti i dobrote kao bujice se liju

Dok joj oko budno, lavovskom se pažnjom spusti

Na razigrano klupko njezinog srca i očiju.

I taman pomisliš da je umor stisnu

Nebeska joj vatra okom planu i zarudi

Uzdah joj nežno dodirnu rumenu usnu

Život svoj razastre, da čedo ne probudi.

U njenom su se pogledu sva sunca stopila

Dahom Božjim, krhkošću i milinom stvorena

U sebe je snagu i radost, brižnost i snove, otopila

Tajna nedogledna, stena i anđeo, a samo Žena.

Malaino