Imam to nešto malo
preostale vječnosti
da te ljubim ženo
bez molbe
i skrušenih pogleda
prsa o prsa
oko o oko
pod nebom što se diči
daljinama i visinama
a ne zna kako tvoj trbuh
treperi ljubav
s kakvom otmjenošću
pretvaraš moje slabosti
u plemenite pastorale
s najneobičnijim bićima
što ni Bogu se ne priviđaju
dok sanja negdje
taj hipnotički san
a sam
a sam
imam to nešto malo
dostupne vječnosti
da se preobrazim
u bistro polje
kuda će tvoja noga
i tvoj šapat
gdje ćeš mnome
u nepoznato
a ja sam
a ja sam
ali nigdje
bez tebe.
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Duško Babić
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!