Noću mjesec zemlji
se prikrada
kao minijaturno sunce
kao mliječna žarulja
što osvjetljava
onoliko svijeta
koliko ovom
treba svjetla
da ženi nariše
srce u zjenicama
a čovjeku te
magličaste mačje
oči njene
u srcu da osvanu
dok predmeti
što ih okružuju
postaju tek obrisi
dremljive vječnosti
a sve miriši drugačije
neobično i neobjašnjivo
nestvarno
toliko da ljubav
nema gdje
već u ruke
kroz moždinu vrelu
na usne
u grlo
za taj dah
nepojmljiv duši ovoj
grijehu nevičnoj
- za uzdah.

Duško Babić