Nacrtaj,
nacrtaj mi
maglu,
pred tišinu,
pred san.
Stepsko sunce
neće dogrijati dan u meni
dok ti ćeš s Bogom piti
i sebe učiti samoći.
Nacrtaj mi prazan grob
i nacrtaj mi kraj.
Svoj posljednji sat
iz njega ću iskopati,
a ti ćeš grliti
zemljane mi grudi
i opet s Bogom piti,
piti nag
i piti slab.
Nacrtaj,
nacrtaj mi lice,
svoje talir oko
i u njem’ našu kći
što oko smrti kruži.
Nacrtaj mi pepeo
i nacrtaj mi dlan.
I pij, pij s Bogom.
Pij sam.
Pijan ćeš na Mjesec pasti
i crtati ruke koje crtaju nas.
Nikita dobro jutro
Lepo si to zamisla in napisala, čeprav si daleč proč in mladost te še kliče.
Mesec je res edino, kar nas bo potem gledalo razen radovednih mimoidočih.
Lepo.
Lp,Irena
Branka, tužno mi, jako udaraju satovi. Tvoja poezija je vrhunska svojim mudrim izričajem spajanja neba i zemlje.
Veliki pozdrav frende.
Ovaj tvoj nježni izričaj je vrhunski, a meni ostaje da crtam, crtam, crtam....
ima tu svega, zagrobnog, mističnog i lepog.
Irena, ❤, hvala.
Filia, Riječi moja tamna...
Salke, prijatelju, hvala.
Lean, sve si sam napisao.
Srećko, da, ima u ovoj pjesmi svega, samo mene više nema. Hvala.
Pesem, ki nagovarja drugega, da nariše (živi) oblike, ki so prešle. Izjemno dober se mi zdi konec pesmi, v katerem vse preide, celo roke, ki rišejo, in jih bo treba (znova) narisati (kako rišejo dvojino) ... čestitke,
Ana
Čestitam ti Branka.
Pozdrav veliki frende.
Čestitke Branka!
Ova je malo lakša nego inače! ;-)
Lp,
Ivan
Ana, Salke, Ivan, hvala!
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: nikita
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!