CVET MOGA NEMIRA

 

Raste u pustinji, u magnovenju mojih snova.

Nestvaran, ali ipak trnovit!

Svaki ubod, novi nemir stvara.

Neobjašnjiv,

ali bridi uvek kada pokušavam da ga vidim.

U kom to lavirintu spava,

iza koje okuke vreba,

pa mi ne da da zakoračim vojničkom čizmom

u polje strasti, gde se love neidentifikovane ptice...

Moramo li baš sve da znamo?

Cvete, rode moj,

Rod si mi po krvi, stoljeća!

Rod si mi što si posebna vrsta!

Ona neutažena,

željna svega, odavde do neba.

Željna znanja, pogleda, svitanja,

nežnih titraja što radost donose...

I tako do večnosti...

Cvete moj,

moj nemiru, da li ćeš me sa sobom poneti,

hoću li biti latica tvoja,

ili list čarobni,

možda trn ubogi...

Možda...

Cvete moga nemira...

Noćas uguši nemir,

učini da se mir slegne po meni,

kao polen, kao letnje kapi rose

po žednoj zemlji...

Nikada ne budi, cvet uveli...

Dragana Andric

Mikailo m.z.

Poslano:
16. 11. 2018 ob 23:32

Opet budiš. Nastavi :)


I budi Dobra.

Zastavica

Andrejka

Poslano:
17. 11. 2018 ob 18:12

Željna znanja, pogleda, svitanja,

nežnih titraja što radost donose...

I tako do večnosti...

Všeč mi je!

Lp 

A

Zastavica

Dragana Andric

Poslano:
18. 11. 2018 ob 22:38

Željko, kada dobijem malo slobodnog vremena, ja se probudim...:-)

Pozdrav i svako dobro!

Zastavica

Dragana Andric

Poslano:
18. 11. 2018 ob 22:39

Andrejka, hvala na čitanju i na osvrtu.

Lp Dragana

Zastavica

Komentiranje je zaprto!

Dragana Andric
Napisal/a: Dragana Andric

Pesmi

  • 16. 11. 2018 ob 13:34
  • Prebrano 453 krat

Uredniško pregledano.

Ocenjevanje je zaključeno!

  • Število doseženih točk: 195.71
  • Število ocen: 10

Zastavica