Raste u pustinji, u magnovenju mojih snova.
Nestvaran, ali ipak trnovit!
Svaki ubod, novi nemir stvara.
Neobjašnjiv,
ali bridi uvek kada pokušavam da ga vidim.
U kom to lavirintu spava,
iza koje okuke vreba,
pa mi ne da da zakoračim vojničkom čizmom
u polje strasti, gde se love neidentifikovane ptice...
Moramo li baš sve da znamo?
Cvete, rode moj,
Rod si mi po krvi, stoljeća!
Rod si mi što si posebna vrsta!
Ona neutažena,
željna svega, odavde do neba.
Željna znanja, pogleda, svitanja,
nežnih titraja što radost donose...
I tako do večnosti...
Cvete moj,
moj nemiru, da li ćeš me sa sobom poneti,
hoću li biti latica tvoja,
ili list čarobni,
možda trn ubogi...
Možda...
Cvete moga nemira...
Noćas uguši nemir,
učini da se mir slegne po meni,
kao polen, kao letnje kapi rose
po žednoj zemlji...
Nikada ne budi, cvet uveli...
Opet budiš. Nastavi :)
I budi Dobra.
Željna znanja, pogleda, svitanja,
nežnih titraja što radost donose...
I tako do večnosti...
Všeč mi je!
Lp
A
Željko, kada dobijem malo slobodnog vremena, ja se probudim...:-)
Pozdrav i svako dobro!
Andrejka, hvala na čitanju i na osvrtu.
Lp Dragana
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Dragana Andric
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!