*

čekam za stolom u kutu prazne sobe
nisko spušteno svjetlo čuva naše dvije čaše
mutna kugla stresa suvišnu svjetlost preko ruba stola

na drugoj strani leži otvoren Miljković
slova njišu i uzdižu se iznad vlastitih sjena
kačim se na malen prljav knjižni oltar
iza mene šum koraka lebdi u melodiju


u kutu prljave sobe čekamo za stolom
meni slijeva sjediš da te pozovem imenom
u rukama držiš zbirku i govoriš o povratku kući

ipak gledaš mimo mene kroz prozor
ne pratim tvoje riječi samo pogled
kiša kvasi ulicu i u sivo umotana tijela
koja drhte zatečena u klijetkama crnih kišobrana


*

iz zbirke izraste i ozeleni stablo
iako znam da nije bilo među listovima korijena
sve će biti potrebno zapisati u prijevodu

bol odnosi daleko od obala nade
odlaže na nepoznata mjesta pješčanih boja
u kojima se tijelo odvaja od nasljedstva
upravo ispijenog iz zadnjih oaza djetinjstva


u snove je obješeno rublje rose riječi
koje pletu crno uže što visi s bijele grane
strah nanaša molitvu u zjenice ljubavi

slijep napuštam proroke koji su varali smrt
u tišinu porušenih hramova unosim trag
među kamenjem ostaju samo zdrobljena slova
koja zoblju mrtve vrane u meni

Jure Drljepan (JUR)