Ti i ja smo izmaštali okata čudesa.
Do podneva ta su se čuda
pela kroz šumu do vrha brda
ne čuvši da u meni sirotuje uranijum,
u tebi teška voda.
Do mraka smo se prepirali
i naša čuda zvali, zvali.
Tek, stidljiv plamen ko predskazanje,
na koncu noći spoji nam oči.
I jedan šušanj između platana:
Čudo će doći.
Samu pjesmu doživljavam kao prirodni fenomen pijavice u njenom beskrajnom vrtloženju. Mozaik slika meni je izvanredan. Jeste minijatura, ali puno kaže onom tko odigne stihove od pukog iščitavanja i pogleda u njihovu refleksiju. Jer ova pjesma uistinu ostavlja otisak na svakom čitatelju koji je zna pročitati. Mogla bih još ja toga ispisati jer minijature u meni momentalno pokrenu mnogobrojne procese, ali da ne dužim: odavno nešto ovako impresivno ne pročitah.
Nikita, raduje me Vaš osvrt, najlepše hvala!
Poosebitev izrečenega ali samo občutenega (čuda), ki uhajajo in se stežka vračajo, v (radioaktivno) dvojino, z nedokončanostjo pesem namiguje na ponavljanje ... čestitke,
Ana
Hvala Vam, Ana!
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: julijanabalaban
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!