Otpada lišće, s njim lica u dlan. Boje tako ne blijede, već jačaju svoj sjaj. Mnogo ih ima sa svim svojim tančinama. Gledamo se u prošlost dok sadašnjost ispire kiša. Napuniše se potoci koji glasom progovore umjesto njih, vjetrom šapću skoro zaboravljene tajne. Slatke su da mogu progutati gorčinu. Na klupi vide se naša imena. Ona jesu već dosta izblijedjela kišama uspomena. Sjedam pored njih i okrećem slike. Napuniše čitav album. Tvoju uzmem i stavim u unutarnji džep sakoa kojeg si mi kupila kad sam položio prijemni izpit za život, al još studiram. Ide mi polako jer sam izgubio najbolju učiteljicu. I poslije nekog vremena prestali smo se dopisivati, pa je i studij na daljinu pao u vodu. Falirani student... postao sam zamjenik sreće nekog drugog. Ove godine sam upisao »šnel« kurs osobne rasti, al još uvijek na sveske ispisujem tvoje ime i ukrašavam ga različitim bojama koje smo birali od drveća u parku. Ne slušam predavanja i pao sam već četiri puta. Možda će me ipak život naučiti kako zaboraviti na tebe i sjetiti se tko sam ja. Kako sam stariji, to teže učim.

Otpada lišće,

jesen uroni u dlan -

čežnja već sipi.

salke