Istom
dočim nas puste
da imademo hljeba
i mlijeka
kol'ko ti srce išče
blaga svakojaka
hangara
i hambara
do vrha punih
sijena i zobi
i da lijeka netko nađe
za boljke svakojake
i rane teške
već ćemo mi
gledat
kako drugom je bolje
da ima pedalj zemlje rodnije
od tvoje
ter duši pustit
da nas sujetom truje
kao pjesnik
kad Boga
(jer dara on nema
da dragu daleku
riječju snubi)
u sebi psuje.
Arhaična kompozicija. Odvela me u neka davna vremena - neko poetsko snoviđenje. Jako i duši ugodno.
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Duško Babić
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!