Ne postoji više tama

kojoj bih pisala pjesmu

(sve su već u nekoj riječi

koju oni uzaludno

čitaju u mrak -

samo ja je mogu rastvoriti

i pogledati pod zmijski pepeo).

U mrežu sam uhvatila

crni vjetar

i tri kupine nepojedene

u djetinjstvu.

Ja sam grob.

I u grobu

još sam jedna.

I u njem’

još jedna,

ona najmanja,

i najzlatnija od zla.

Ja više ne znam

pisati pjesmu.

Jednom sam val

kojeg smrt u kosi valja,

onda opet riječ

koju oni povraćaju

kad u najmanju mene liježu.

Ja više ne znam

pisati pjesmu.

Dragi mi je odrezao uvojke

i drugoj ih prodao za ljubav

(djevojčica nek’ im se rodi

što sunce nosi oko oka).

Moja suza

najveći je krug oko smrti.

Ja više ne znam

pisati pjesmu

jer oni

ne stanu

u nju.

nikita