izvadi nož koji sam skrila u tvoje oko

sada vidiš tako kiklopski lijep i zao

ležimo crni i blaženi

stiješteni poput proljeća

život u nama sužava se

i kipi u bore možđana

ustajem da napravim mjesta

za smrti koje čekaju u redu

slušam te kako pričaš lišću

slušam te dok voliš pticu

čujem te čak i dok umireš

u najdubljoj crti moga dlana

koju sam izdubila samo za tebe

čujem te, ljubavi

čuješ li

čujem te kako hroptiš

mjesečevu pjenu iz grla

dok nas kerber vjerno čuva

mi, ljubavi, pobjeći ne možemo

u grob

i mi se ne možemo najesti tmine

da bismo bili suludi

i u zdravom oku svijeta

da bismo bili ispravni

ti preoblikuješ moj um

u vasionske kvadrante

i u svakom ostavljaš

pramen svoje kose

ljubavi, samo kosa je vječna

mrtvaci se raspadaju

jer mrak čereči ufanje

što me duže u grkljanu čuvaš

više me nema

i moje ime sve je manje

i sve tanje

oko beskrvnog zapešća,

suludi moj ljubavniče

i supružniče

spavaj

spavaj u tom lijepom oku

i gledaj njime

sve činove i praizvedbe smrti

iz koje smo poput božanstava protjerani

ona je med iz urne moga međunožja

kojeg jedemo i jedemo

nezasitni i uzbuđeni

sad uskladi svoje vrijeme

sa mnom koja curim

iz ukopišta tvoga oka

ne strahuj

kerber nas čuva

i oblizuje naša stopala

da ne pobjegnemo utopiji

zemaljskoga zla

nikita