Domus mortuorum (Pjesma za El)
Ti imaš svoj grob
rasvijetljen tamom žerave
i u njem’ zlato kamenje
kojim iscrtavaš snove
među plićinama svojih bora
i među svojim gorkim bademljem.
Voliš ženu.
I ona tebe je voljela.
Nezaboravljena, još tinja
na tvojoj donjoj usni
(u nekom satu prozivaš je
da bude tvoje vrijeme
i grana naranče
što o prozor ti udara).
Ti imaš svoj mrak
i u svom mraku mene:
mrak od mraka,
smrt koja rađa,
zemlju koju piješ,
grob kojim kriješ
ženu što voliš,
njene kosti,
njenu sjenu
koja bukti na mom čelu
(bogohulim
smrt bez snova).
Ljubavi, ne kopaj
nebo za mene.
Moje su ruke korijenje
iz mulja mrtvoga Stiga
i one te više
ne stignu grliti.
…
U tvom grobu
svjetla je
samo za dvoje:
za tvoju kosu
i za nju.
I ponekad,
tek ponekad,
za granu naranče
što udara
o prozor hospicija
gdje čekam sebe,
dok te ušivam
u naličje svojih vjeđa.
Se mi zdi odlična! Zadene.
lp, P.
Ovo je nešto čudesno, pokušavam naći riječi kojima bih opisao ovu ljepotu, ali mislim da te riječi još nisu izmišljene. Predivno ( poput tvog savršenog mraka ).
Poetska snaga i veličina. Postavljaš moćna pitanja suopstoja nutrine srca. Direktno neizbrisivo.
Veliki pozdrav frende.
Petja, Lean, Salke, hvala.
Rahločutno nagovarjanje mrtvega, lastno prehajanje p. s. na ono stran, ki se zdi, da s seboj nosi zemeljska čustva ljubezni - saj presegajo dobo življenja, čestitke,
Ana
Čestitam ti na podcrtanoj poeziji frende!
Pozdrav tebi na more.
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: nikita
- 29. 07. 2018 ob 20:10
- Prebrano 571 krat
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!
- Število doseženih točk: 277.5
- Število ocen: 11