Gluhonijemo sunce
poput dementnog starca
vere se nebom
u svim smjerovima
zanjihanog klatna
posljednjeg božjeg sata.
Misli paluca jezik-zmijama
koje gamižu u oči
živih jeka smrti.
Sljepota je omrzla
trave i rijeke.
Sumanuti Ra
urinira u klepsidre
i vrijeme čini
božanskom izlučevinom
koja curi
u usta čovjekova
žedna vječnog.
Bravo frende i hvala na stihu sažetom bogatim izričajem staroga trakta, mudrosti u tebi.
Pozdrav Branka.
Pjesma koju kada pročitaš shvatiš da si sam na vrhu Olimpa. Izvrsno.
Bog sonca, ki izloča curke časa v usta ljudi, željne večnosti ... zanimiva prispodoba, sploh pesem, ki povezuje majhnost človeka in velikost njegovih želja, ki so podobne vesoljni razsežnosti ... čestitke,
Ana
Čestitam ti Branka na podcrtanoj poeziji.
Pozdrav frende veliki.
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: nikita
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!