Pišem ti majko, reč dve o daljini
Ni kamen mekši, ni put bolji
Samo izgubljen osećaj u tuđini
Za poljub sunca po tuđoj volji.
Pišem ti majko, reč dve o daljini
U ravnici rasuta, s vetrom što luta
Tek gorak mi zalogaj u nutrini
Nikako da nađe kraj svoga puta.
Ni kamen mekši, ni put bolji
Ruke su hladne, u očima dolji
Pitam se, gde nestade poznati svet.
Samo izgubljen osećaj u tuđini
Rastapana pod lukom plavog neba
s čežnjom da udahnem travu u planini
oslušnem cvrkut što u krošnji vreba.
Za poljub sunca po tuđoj volji
Zbrajam sva slova i želje moje
U meni je sunce i dani su bolji
Odgore će već sve dobro da iskroje.