I Boga nam uspje oslijepiti.

(To samo čovjek umije kad snije.)

Nekoć mu jedno oko

bijaše živozeleno,

a drugo plavetnije od smrti.

Pod kožom tekao je

bedeme sedrene

i gorja od žada.

Pod nepce nam stavljao

soli medene

i nemoć zaborava.

U krvi je množio

nebo i meso.

Za nas je i vrijeme zaustavio,

da ne budemo propast

kakva jesmo.

Danas smo Bogu smrskali

kaleidoskop stvaranja

i sred oba oka zarili mu laž.

Danas je slijep shvatio:

to je naša istinska draž.

I Bog posta urbanist.

Oponašamo život

u neonskim špiljama

neprozračivim od nas.

(Za idolopoklonstvo.)

Svjetlucavi falusi duž bulevara

ejakuliraju optičku magmu

koja zvijezde pretvara

u kobaltnu mrenu

naših očiju.

(Za laž.)

Meso hranimo mesom

nebožanskog uzgoja

i postajemo utovljeni homopate.

(Za pohlepu.)

Kličemo:

“Vis vitalis mortuus est!

In nomine Patris

et Filii

et Spiritus Sancti.

Amen.”

(Za Boga.

(Sramim se, o Bože moj,

sramim svog urlika!))

Oponašamo život

u urbanim grobovima.

Urbani grobovi

i razgniježđeni bogovi.

~Poppy, hvala ti za Harteru 7/7/2018.~

nikita