Od Karlovaca, bisera Srema,
lepšega mesta za mene nema,
taj divni gradić navek je tema
i večna ljubav starih boema.
Vol'o bih da svog poslednjeg danka
kada nestane linija tanka,
usnim kraj Duška i pored Branka,
i „Tajne veze“, „Đačkog rastanka“...
Na tom potezu predobro znanom,
negde na putu za Stražilovo,
pod starom lipom ili platanom,
prolaznik svaki videće ovo:
Kamena ploča diči se time,
što na spomenu ne piše ime,
umesto njega, ne zna se čime,
uklesne su sledeće rime:
„Sad moja pesma smisao ima,
tek sad su ovo stihovi pravi,
odoh da i ja poletim s njima,
jednako u snu, k'o i na javi“
Prođite pored tog groba mirno,
tu moja duša svaki dan šeće,
ako je taj stih koga dodirn'o,
nikada pesnik umreti neće.
Bravo! Pesma je večna, ovde je umeċe doživljaja kroz poštovanje prijatelja, pesnika!
Lep pozdrav, Tatjana.
Hvala Tatjana. Duško Trifunović je bio moj dobar prijatelj, a na pesmama Branka Radičevića sam dobrim delom učio ne samo poeziju, nego i pismenost, osećajnost i mnoge druge stvari. Uz to sam i završio karlovačku gimnaziju, koja je nosila Brankovo ime. Ova pesma je moj skromni omaž toj dvojici besmrtnika.
Ima vrimena za otići, Milen. Triba ostati i pisati. I u snu i na javi. Rado Vas čitam.
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Milen Šelmić
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!