Kada sve utihne,
i samo se čuje dobovanje kiše,
neke tuge nadođu
kad nepravda zamiriše...
A miriše, tako jako, tako bolno
na usnama stižu potoci, sve je slano
pomalo ljigavo, bljutavo,
da se priča bilo bi ogavno!
Zato ćutim, i samo ćutim...
Tišina odzvanja glasnije, snažnije
no gromovi na nebu,
nažalost, samo u mojoj duši...
A šta koga briga,
za moje i tvoje tišine čoveče!
Pusti nek mesec i zvezde ćute...
Oni to umeju lepše, bolje, jače, nežnije...
Sve vide, sve znaju
ali ni jednu tajnu ne odaju...
Zato su na visinama
a ne u vrzinama...
Posmatraj čoveče i uči!
Stalno, ne propusti priliku
zapamti svaku sliku
i nosi je do poslednjeg daha...
U međuvremenu,
sve se dešava
sa razlogom,
ništa nije slučajno!
Pesem mi je všeč, kot vsebina, kot misel.
A bi bilo potrebno malo več truda za rimanje. Če so že, predlagam naj bodo izdelane, da branje steče nemoteno. Ker je škoda lepe pesmi.
Pozdravljam,
Milan
Hvala na osvrtu...
Takođe pozdrav i poštovanje Mirko !
Hvala Milane na osvrtu.
Iskreno, pesma je nastala posle nekog truda, koji nije baš urodio plodom, ali pisanje iste, meni je došlo kao neki odmor i oslobađanje...
L.p Dragana
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Dragana Andric
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!