Uvek nam kažu da smo mi krivi
što život shvatamo nehajno, lako.
Meni se, opet, baš tako živi,
veselo, lepo, nežno, polako.
Pa obećavaju da će nam vođe
kad na vlast stignu, sve da pozlate.
Hoću da živim kako mi dođe,
neću po tuđem, ni da mi plate.
Stalno se kunu u bolje sutra
i da će napretka velikog biti,
a ja se pitam svakoga jutra
dokle će po mom životu riti.
E baš im ne dam, pa makar plak'o!
Uopšte neću da se smirim.
Ja ću da živim evo ovako:
da pišem pesme i ljubav širim.
Nekom da osmeh na lice vratim,
da nekom lepše zbog mene bude.
Što ja popijem, sam ću da platim,
uvek u oči da gledam ljude.
Nude nam prazne priče i laži,
al' ja se više varati ne dam,
i verujte mi, ma ko da traži
ne mislim nikad da se predam.
Pevaću uvek, dok nebo sluša,
pesmice male, ljubavne stvari.
Takva je moja sanjarska duša
i baš me briga dal' iko mari.
Evo jedna s elementima satire, pisana u desetercu!
Bravo Milen!
lp,
Ivan
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Milen Šelmić
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!