Dok su platani plesali vetru,
ličila sam na izlazak Sunca
koje si pojeo zbog mene.
Dok su talasi mramorne reke
svetleli put umornim ribarima,
uzdisao si za proleċem u meni.
Dok se viorila zastava našeg pohoda
uskličnicima, na kraju svake ljubavne reči,
sklanjao si suzu istinicu, u rukav teget odela.
Zaboravio si da je godišnjica mesečevih mena,
pa sam raširila ruke u ovom taktu svečanog zvuka.
Podseċam te da me žiga ispod srca,
koliko te volim!
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Tatjana M.
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!