Hvalimo se proljećem
kao da je ono naše
kao da je djevojka
s cvijećem u nabujaloj kosi
u rascvjetaloj krvi
i kao da već sutra će doći
ta nečija kći
vlasnica vječne mladosti
zarumenjena u obrazu
da nas tješi kišama
proljetnim i pticama
što polijeću
što prolijeću
hvastamo se prirodom
da to je sve naše
i bilje potočno
i more otočno
i biće poročno
a svo zelenilo
da okom je našim obojano
kao dekor za predstavu
o jelenima grlenim
i njihovom rogovlju
kad zatrese se svijet
dok za nas hvale nemamo
kud nas ono u nama
neznano
i proljećem ka zimi
sigurno vodi.

Duško Babić