Liježem pod tvoj osmjeh
kao što liježem ispod stabla.

Ah, koliko lica
si već promijenila, ljubavi.

Tišina si,
način, kako hvataš pticu,
okrećeš glavu ka tlu,
jer ti je teško.
Vrisak krvi si,
plâm srčane rijeke.
Mali topli dlan
koji zaustavi misao
pa joj je toplo.

Anđeo si
koji tami briše sjenu.
Zadnja suza koja zalije cvijet
izrastao iz nemuštih dubina.
Crni biser si koji rasvijetli
neizgovorljivost vremena
u sočnost korijenja.

Liježem ispod tvojega osmjeha
kao što liježem ispod stabla.

Da si nebo.

Jure Drljepan (JUR)