Moje i tvoje lice
gledat će se
tu, u razmrvljenoj zemlji
na koju se slažu
mileniji
Iz koje će opet rasti
tkivo
živčevlje
oko
oblik
misao
Moje i tvoje lice
pitanjem šutjet će: Je li
i svemir smrtan?
Najdubljeg sebe
licem nadnijet ću
nad tvoje lice
kad glasno iz čeljusti
zeleni jasen zašumori
i mjesečina kao mlijeko
niz fosil poteče
umjesto pitanja:
gdje si
otkud si
zašto si
što si?
Ja je smještam u svoje podcrtanke! Briljantna!
Čast mi je biti (ne svojom voljom) na putu tvoga mišljenja i vrednovanja.
Lijep pozdrav iz SA.
Pesem z vprašanjem o smrtnosti vsemirja in nesmrtnosti tišine, ki se kot duh, kot zelenilo in meglica razliva kot sporočilo o (neskončnem?) obstoju med živimi in mrtvimi ... vsaj meni se je tako prebrala - čestitke,
Ana
Poslano:
28. 11. 2017 ob 21:12
Spremenjeno:
28. 11. 2017 ob 21:41
Ana, uz srdačan pozdrav najljepše se zahvaljujem na podčrtanki. Znači mi!
MP
Hvala ti, prijatelju, na pažnji mišljenju... koje je istodobno i poticaj.
MP
Mirko,
ima večnost omejen čas?
Smo spodaj brez besed, ker smo ali nismo?
Odlična je. In lepe dni ti želim,
pozdrav, Irena
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: mirkopopovic
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!