Dugo smo se sanjali dušo
ti si sanjala mene
baš ovakvog
kroz srce zatočeno nebom
kad Sunce isto je
što i oko božansko
slijepo od vlastitog sjaja
kud ga za sobom
niz lice
kao tračak zlatnog praha
sve na usnu drhtavu
pred buđenje
ostavlja
a ja tebe
baš takvu
u srcu beznadno mirnom
i nemirnom
od veličanstvene čežnje
od nježnosti surove
kad vjeruješ
makar tijelo te izdaje
a um se gasi
poput zvijezde nestajuće
u hektaru ničije zemlje
opijene tolikim svjetlom
a ne zna zgasnut
jer rovari ti u prsima
jer je baklja razuzdana
svojim plamenim bićem
pa nadrasta volju
i uvlači te u san
da tamo zadivljen
gledaš sreći
u sneno lice.

Duško Babić