Od ljubavi ostali smo
samo mi
u tišini
kad nad gradom sviće
a noć skuplja
zvijezde izgubljene
i ptice
kao kakvo onostrano biće
od ljubavi ostali smo
samo ja i ti
bremeni
pod teretom svjetlosti
što hoće u oči
što u oči smjera
pa nas budi slikama
gologlavog nebeskog voajera
gdje taj sve vidi i zna
kao pjesnik slijep
od vlastitih slova
kad mu kroz dušu krenu ova
na daleka mora
od ljubavi ostali smo
samo nas dvoje
da nas đavli
nikad ne razdvoje
skriveni u note
neke zaboravljene skladbe
gdje i tad smo se
pred svijetom voljeli bezumno
a nismo bili ovakovi
tijelom punim srca
osuđeni
da bivamo
da snivamo
u ljubavi jedini.

Duško Babić