Ostavljam te dušo
zadovoljnu na plahtama
teškim od ljubavi
i ne odlazim nigdje
mada Sunce dogorjelo je
a astronauti pale
papirnate
patuljaste zvijezde
kao krijesove
po širokim nebeskim
magistralama
a i more se povuklo
pa živimo nasukani
na usamljenom otoku
u oceanu
rastaljene prašine

ostavljam te dušo
zadovoljnu na plahtama
sjajnim od ljubavi
i ne odlazim nigdje
jer od tebe
nije moguće otići
kad zapisala si me
u mrežu kože
i još dublje
prstima dugim
dužim od života
gdje izbor sav se svodi
na usne i kosu tvoju
kud mi se odmara
svilena
na grudima

ostavljam te dušo
zadovoljnu na plahtama
mirisnim od ljubavi
i ne odlazim nigdje
dok ne preselim
sve naše snove
u simbole
u riječ i plač
u smijeh i note
u sutra s novim
mladim Suncem
gdje i ono bit će
tako neobično
velo i vrelo
kao ti što si vela
što si vrela
ljubavi moja jedina.

Duško Babić