Prijanjam obraz uz vjetar što diše
kroz jedinu pukotinu mojih klijetki.
U oči mi nanosi slike ranjenih gnijezda
i ptica koje kljucaju krila svoje djece.
Aktovi milosrđa.
Odgovaram nebo od pokajanja
i zapešća probadam križevima
pod koje ću skriti slogove svoje boli,
da se nikad više ne sastave
u poslanicu paćenicima.
Aktovi straha.
Preobraženje vriska
od tišine do umora kipućih zvijezda.
Nečujnost koja izvršava
izrijeke zamuklih proroka.
Aktovi geneze.
Tek kad se sagledam iz Božje čestice,
shvatim koliko sam to što jesam
i kolika je čednost moga lijesa.
Šesnaest puta bravo!
Fascinantna poezija.
lpm
nikita - ki ubija s pesmijo, da se rodiš drugačen
<3
Prebrati dejanja še preden so bila urojena; ko so bila usojena, ko so se prenesla že samo z dnk in povzročila vse, kar izhaja iz strahu in milosti in se niti tako zelo ne razlikuje ... čestitke,
Ana
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: nikita
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!