Na početku bijaše
nitko ne zna točno što
možda je bilo neko
orijaško svjetlucavo drvo
niklo od muke ni iz čega
da bi ispod njega legao Gospod
i zamislio šumu koja svijetli
kroz koju će moći navoditi
svu svoju djecu ka vodi
da ih namiri žedne u neznanju
da posrču svu tekućinu
mekim usnama u meka tijela
da polegnu takvi napojeni
svako pod svoje drvo što svijetli
i progledaju odjednom svi
na iste oči i krvlju jednakom
da ne presahne nikad
ono što u prah il' mraz ih stvara
a da nije tek riječ već živa pjesma
a možda smo na početku bili mi
ja i ti
samo se ne sjećamo dobro
kako se sve ovo oko nas podiglo
u nebo i dalje
jer ne vidjesmo drugo
doli nas
gdje se ljubimo.

Duško Babić