Računskom radnjom oduzimanja
pridodajem nabor po nabor kože
oko svoje svijesti u uznapredovalom
stadiju rigor mortisa.
Sve procijepe u sjećanju
zaptivam blatom
s kišnih čizmica djetinjstva.
Jedino ono još čedno je od mene.
Vodoravno, pružam se
duž niza ljuljački
poviše željezničke pruge.
Vlak me je najdalje odveo
do moje osamnaeste godine
kada sam uočila da mi grudi
više ne rastu i da je mojih
stotinušezdesetsedam centimetara
najviši vrh s kojeg ću ikada
gledati u pod.
U jednoj derivaciji pri kraju studija
iz koraljnog grebena izronila je
moja kći čije ime ne mogu
rastaviti na slogove,
jer ono nije ni alfa ni omega,
niti i jedno slovo između snova.
Njeno ime zakon je vrhunske ljubavi
i ja ga nemam pravo izgovoriti
ovim ustima ogrezlim u ispovijedi,
nakon koje ću počiniti jedno blaženstvo
i jednu sintaktičku pogrešku
kada ću vlastitim nogama
pogaziti čardake od nebozemlja.
Naklon do poda, vrsnoj pjesnikinji!
Vedno znova presenetiš z izborom besed.
Odlično
lp
i
urednik
Poslano:
26. 10. 2017 ob 17:19
Spremenjeno:
26. 10. 2017 ob 19:52
Izvrstno!
Veter besed, ki iz življenja izvrta misli, da postaneta vdih in izdih kot metronom, ki nam odzvanja udarce korakov, katerih se sicer komaj zavedamo.
Lp, Jošt Š.
Hvala, Jošt! Pozdrav Vam!
Poslano:
26. 10. 2017 ob 19:20
Spremenjeno:
26. 10. 2017 ob 19:21
Draga Irena, hvala Vam od srca!
Poslano:
26. 10. 2017 ob 19:27
Spremenjeno:
27. 10. 2017 ob 16:26
OOOOOOO, Nikita! Ena mojih najljubših pesmi <3 kar na jok mi gre
*
Nikita, prinesla si svežino in res z velikim veseljem berem tvoje pesmi.
Objem
Irena
Irena, :*! I ja rado Vas čitam!
Poslano:
27. 10. 2017 ob 12:41
Spremenjeno:
27. 10. 2017 ob 12:42
Mirko, sedamstotinasedamdesetsedam vječnosti zahvalna sam ti na ovim presnažnim riječima. ❤
Pesem, skozi katero drvi vlak smrti nazaj vse do otroštva in v kateri je na izjemno tankočuten način vpleteno nesmrtno obstajanje duha ... čestitke,
Ana
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: nikita
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!