Paklina
Ispuzah jutros iz plićina pakline
kao posljednja kći titana morelovca.
Na misi porodnici rodih se
u jednom pješčanom satu,
s pupkovinom oko bedra
ujedrena u najbezdaniju brazdu
očevih sjemeništa.
Svjetioničar podavljenih zvijezda
u mojim očima rascrnio je
ostatke bezvremena,
kako bih s plimom najžednijeg bola
ustrujala u jutarnju paklinu prije sunca.
Moj dolazak odavno su prepričali
valovi gorostasi i galijotska vesla.
Pjena nasukanih riječi posteljica je
mog dotrajavanja u pješčanom mraku.
Snažan, nesvakidašnji izričaj. Metafore poput plamenih jezika svjetlosno dopratiše na svijet još jednog homosapiensa. Ne pita on, pitanje je samo po sebi glasno i preglasno: Odakle i zašto dolazim? Kamo i zašto odlazim?
777 puta bravo, nikita...!!!
Lp,
Mirko
Všeč mi je ta telesnost, to rojevanje pesmi / besed, ki s čvrstimi podobami vstopa pred bralca, hkrati pa se ves čas zaveda, da gre za metaforo obstajanja ... čestitke,
Ana
Ana, još jednom, beskrajno, beskrajno hvala!
Kot se presiplje mrak v peščenem zatonu dneva, tako se drobi zrno za zrnom našega življenja. Drobci besed, ki jih skozi lastne izkušnje podarjaš bralcem teh vrstic, nikita, so dokaz o obstoju pesniške misli, ki je živ organizem. Naj tako tudi ostane!
Lp A
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: nikita
- 24. 10. 2017 ob 06:44
- Prebrano 848 krat
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!
- Število doseženih točk: 200