Zazidana u sobi od riječi

brojim sva poznata slova

i njihove odraze u bijeloj tinti.

Upokojena sam u tom mirisu mira

i odsustva svih ratova razuma.

Ja slažem, raslažem i preslażem sebe

po nevidljivim kotama neiscrtanog atlasa

na kojem prevladavaju depresije sreće

i struje koje me raznose i iznova ojate

u istoj kaplji istoga ušća

iz kojeg sam pobjegla nekom sljepolovcu.

Sobu iskoračam svaki put

različitim brojem slogova istih riječi,

tako da je danas veća no jučer,

a sutra će biti mjesta

tek za jedan vrisak iste bijele tinte.

Mir je.

Neizdrživ, nepodnošljiv, nepokolebljiv mir.

Sve prikaze bola uokvirila sam

i objesila o kvačice plača djeteta

u kolijevci iz jutra rumene patnje.

Mir je.

Bijelocrni, gusti mir.

Udišem ga u svoja raskriljena pluća

jecajući plač djeteta iz kolijevke.

Mir je.

Mir je u sobi od riječi.

Riječi od pola izgovorenih,

riječi bez početnog slova.

Trepavicama se njišem

putanjom smjerokaza magle.

nikita