Kako si Ti samo znao hitnuti lipovu lopatu žita iz ruku.
Bacaš u nebo zrna života s našega vršaja,
pa mi se sa dalekim zvijezdama izmiješaju…
a ja ih očima pratim iz tople slame…
i svaki put se nadam da će baš ova sretnica krenuti gore,
u pohode zvijezdama divnim, otići, da se ne vrati na naše gumno.
I nisam siguran mori li me tuga za tom jednom lipovom
lopatom ječma, što ga izgubiše gladna usta,
ili me hvata radost što će naše žito krenuti k nebesima,
oče moj…
i što će se gladna djeca koja na visini čekaju, obradovati…
i nasititi se našega kruha;
i što će naše žito krenuti nebom prema sjeveru pjevajući pjesme
za razigranim Vlašićima.
A kad bi huknula stara sova, ja bih šmugnuo duboko u slamu,
plašeći se da će me odnijeti iznad našeg starog brijesta;
i da će me spustiti na svoju stijenu ispod Velike Vranine,
pogostiti gladne ptiće zelenim očima maloga poete.
Domišljene podobe preteklosti skozi otroške oči, prispodoba o plevah, ki se pretvarjajo v zvezde in končno pogrezanje v spomin in možnost, da veter odnese tudi tistega, ki gleda. Hkrati je pesem lep poklon očetu, čestitke,
Ana
Hvala draga Ana. Tako mi je drago što je baš ova pjesma podčrtana. Uspomene iz dječjih dana ne umiru nikada, nebo se ne zaboravlja, otac, gumno i slama :)
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: ljubavna
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!