Znaš li stara moja,
da sam tek sad skupio hrabrost,
reći da te volim?
I to sad, kad je iza tebe ostala
samo uokvirena
slika iz mladosti,
s crnom trakom
i stalno upaljenom lučicom
kraj nje.
Bože, koliko godina
smo djelili postelju
a ja se nisam usudio reći
da te volim.
Kao da sam se bojao
da ne prekinem čaroliju,
dok ti si tako zanosno
njihala bokovima
a ja u njima glavu gubio.
I koliko sam samo noći probdio u naslonjaču,
gledajući te
dok bezbrižno spavaš,
razbarušene kose.
I kad si djecu dojila,
i iz dojki ti mlijeko kapalo
vlažeći ružičastu spavaćicu.
Šutnjom sam te ljubio
i divio se savršenim trenucima,
koje sam imao privilegiju
djeliti s tobom.
I kad su djeca odrasla,
za mene si ostala sinonim za ljepotu.
Pa i kad si češljala sjede vlasi
i vikala na mene
jer sam vječito zatvarao sve prozore,
a tebi je falio vjetrić u kosi,
a ja se kukavički bojao propuha.
Čak i kada si kuk slomila
tiho sam te za ruku držao
i nisam govorio.
Kasno je sada stara moja.
Tvoja slika je tu umjesto tebe.
I sjećanja.
Da, sjećanja...
Nadam se ,
da me sada gore čuješ.
Volim te kroz sve naše zajedničke godine ,
ja koji se nisam usudio
glasno izreći ljubav.
Volim te i kroz sve ne izgovorene riječi,
kroz sva tvoja očekivanja i nadanja
da ovaj tvoj stari blesan
skupi hrabrost i prizna ti.
Sad kad si otišla,
kajem se što ti prije nisam govorio:

Volim te stara moja !

Vesna Andrejić Mišković