Nas je dvoje ljubav pronašla
tražeć gdje da se skrije od onih
koji ne razumiju kako se prsti
mogu spajati na usnama
u riječi
u dah
kao da je posljednji
a najdraži

nas je ljubav tražila dugo
kroz čestare
šikare
i šume
kao voće
što će divlje ostat i zrelo
i sunčano i zeleno i svjesno
da ga cijedit ne znaš
već u srce u misli
u vrelu jesen
mada mislit je teško
kad se nađeš
pred tolikim sladostrašćem
smrću neutješnom i ljepotom

nas je ljubav jednom već
propustila pronaći
premda smo bili
i mlađi i moćniji
u tijelu od žila i djeteline
pa smo dječjim očima vjerovali
da se čuda događaju po nekom
neizbježnom rasporedu
ispisanom u koži
neodsanjanoj

lako je oprostiti svemu
srce moje
sad kad znamo
da jesmo.

Duško Babić