
Drveće je rod
i roditelj pticama
lišće mu treperi
poput meka perja
gnijezdi se u zemlji
grane su mu krila
a tek kako
u zboru pjeva
pa kad u šumi nekad
prekonoć nestane stablo
to nije prijatelju moj
što ga je drvosječa oborio
il' bolest kakva smakla
nit' ga je grom sagorio
već je ono
od čežnje prevelike
raširivši krošnju
uz uzdah
nebu samo odletjelo.
Dober večer Duško
Ja, meje so mu krila. Kako daleč leteti...
Čudovita kot vedno!
Lep pozdrav, Irena
Komentiranje je zaprto!
![]()
Napisal/a: Duško Babić
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!