Zov prirode budi polupijane reflekse

u kristalnoj komori svjetlosne barikade

gdje plamene stihije gutaju zamrle osjećaje

dvoglavih ptića koji cvrkutom zovu kišu.

Bezglavo sunce isijava paralizirane zrake

preko pjesama u sivomaglenom tornju

iza dveri od ukrštenih kosturskih lubanja

čije ishlapjele misli ne savjetuju zaljubljene.

Gladni vukovi razlijevaju čašu ljubomore

premreženu lepršavim kuglastim munjama

iz očiju sedmoglave mezozoičke aždaje

u izgubljene međusvijetove orkanske oluje.

Hipnotizirani pogled snima stakleni privid

bezobličnih transformacija nemirnih duša

sasječenih na vjetru prosutih žileta

koji puše daleko iza druge strane zrcala.

Ivan Gaćina