Iznad mog otoka
nešto je noćas
ubilo ptice
pa su cijelu noć
padale bijelim tijelima
i grudima
kao velike grude snijega
po mom zelenom i modrom svijetu
pretvarajuć smrt
u bolnu ljepotu sna
do jutra
kad ih je vjetar mlad
uzvitlao sa škrapa i modrina
udahnjujuć im život
u ranjena pluća
da uzjedre nebu
u bjelini svojih tijela
a svaka je od njih
imala tvoje oči
bijele zelene i modre
svih boja
od snova
jedina moja.

Duško Babić