Pjesma djevojčice
iz šestog razreda osnovne škole
zbog koje je morala otići:
Obzirom da nas je Stvoritelj
stvorio upravo ovakve
ograničene umom i smrtne
kao uostalom i sve
živo i neživo
izloženo paklenom stroju
Vremena i volje
što nas okružuje
a osuđeno na fragmentarno
ili fragmentno bivstvovanje
u mozaiku smijeha
boli i nesreće
čemu tada optuživati smrt
kad je ona samo posljedica
nekad i vrlo blagotvorna
po nečiji život
jer da je svima i svemu
vječnost bila određena
kao sudba
tada bi Svijet bio napučen
bezbrojem oholih
samoživih bogova
a oholost je grijeh
ljudi moji
oholost je najveći grijeh
makar postojao
i samo jedan Bog
oholost je najveći grijeh
pjesmu je završila stihom
o njenoj majci
koja boluje od vjere u ljubav
i stvara mali Raj
u vrtu iza kuće.
Ova izuzetna poetska tvorevina nije samo iscijeđena iz poetske kapi. I ne govori samo o doživljaju svijeta od strane vrsnog umjetnika, već je ona... ono što vjerojatno mogu izreći vještiji u komentiranju od mene. Meni je, međutim, jako važno zahvaliti se što takav pjesnik postoji tu, nadomak mojih duhovnih potreba.
lpm
Hvala Mirko. Nemoj me toliko ipak hvaliti, da se ne pokvarim ;)
lp iz Zagreba,
Duško
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Duško Babić
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!