Mogao bih ovdje
dugo besjediti
o pjesnicima i ženama
kako ih ovi snube
riječima glatkim
kao meka ženska bedra
kad im postavljaju
stupice-srcoubice
pa ih povuku u dubine
ljepote paklene
i bezumnih misli
antikristnih
gdje sve je moguće
i stvarno
ono sramno i zabranjeno
u tami vijekova
bez ljubavi
što bijasmo suđeni
ugađati i onima gore
i onima dolje
po uzusima uljuđenosti
u kavezima tijela
dok nam je krv prijetila
zbunjena nagošću ramena
i dugim haljinama
nemoćnim da prikriju
svu životinjsku draž
ženinog tijela
kad joj iz očiju
bljesne munja
a s usana
poteče slap
ali se nešto
ne osjećam dobro danas
pa to odgađam
za bolja od ovih
pjesnička vremena.

Duško Babić