Umro je mali violinist
a njegova majka još omamljena tugom
stoji nasred ulice.
Tako odlazi sve što je bilo vedro i drago
samo još orhideje ispunjavaju mi sobu
ali nije vrijeme žaliti ljubav
dok sa pleća pada još jedan uveli dan
i šuti povjetarac crnomorskih stepa.
Jedina bolest  bila mi je vaša šutnja
za maglama dalekih šuma punih inja
i ne znam što vas to još
u moje verse tjera tako često
kao svitanje u noć zagušljivu od žudnje
zar miris duše što je na odlasku cvjetala tugom
još pamtite među pahuljama moskovskih zima
zar tri ili četiri pjesme o koje se spotiče vaš jezik
zakucavaju čavle tragom rana
koje moje usne ne mogu više zacijeliti.
Velika je vaša krivnja
ostavljena za crne dane
u krčmama gdje je uvijek manje zime
manje vjetra i povijesti
nailazi ledeni pokrov u besmrtno iščekivanje vaše
i sneno sunce Arbata snijeg kiti bijelim hermelinom
a vi ste ptica tanjušnih krila što nema neba
kojemu može odletjeti kroz neizlječivu bol savjesti.
U ognju davne rumene jeseni
spomen sam koji je samo vama znan
pokoja riječ, pokoji san, sve što nikada niste voljeli.
Ništa više u taj ponor ne stane
tek melodija koju je svirao mali violinist
nekoliko tužnih osmijeha
i jeka što svaku riječ prometne u krik

luciapavlovic