Mi smo živjeli
u dva grada
sa dva sunca
što zapadala su
na kriva mjesta
jedno iza otoka
drugo iza brijega
ja sam tebi pisao duga pisma
o tome kako sanjam tvoja bedra
i mirise kao daleka svjetla
obećanja samo meni dana
(ovo se rimuje sa - rana)
ili data
(ovo se rimuje sa - poslije rata )
a ti meni duga pisma
o tome kako ne znaš
gdje bi sa sobom
kao osobom
gdje bi sa ružama
što bi s bedrima
da ti nedostaju djeca
i mala i velika
i da uvijek čekaš poštara
(ovo se rimuje sa
- a kuća se lako od kiša postara)
naslonjena na ogradu
dok susjedove kuje laju
razdragane u krvi
(netko će disleksičan pročitati - u kurvi)
zbog ruke što ih hrani
a onda je onaj
s višeg mjesta
odlučio spojiti naša dva grada
u veliku metropolu
u centar cijelog svijeta
kao golemu akropolu
pa su pisma postala uspomena
na vrijeme na mirise na kuje
razigrane
na tvoja bedra
i male kuće
što bijahu tu još jučer
dok putujem metroom
ispod zemlje
kroz jedan grad.

Duško Babić