Skinula sam krov
naše kuće
i pustila kiši neka ispere boje
i sjene što su me opkoljavale stoljećima.
Sjeverac se poigravao sa slikama
skupih crnih okvira
u kojima su blijedjeli naši sretni osmijesi
koji su istini za volju dugo uvježbavani
jer čemu slikati ljubav
koja se ne osmjehuje.
Muškarac u crnom odijelu
i uškrobljenoj bijeloj košulji
ravnodušno je objavio kraj
a njegova kravata na točkice
odjednom je nalikovala na brojeve
na koje sam stavila čitav svoj život
Kao noćnu košulju
sa naše kuće skinula sam vrata
spustila se u vrt među stabla bez korijena
i porušena gnijezda,
jer ti ništa nisi znao ljudski,
nisi znao bez gnjeva čak ni disati.
Ali što je tvoj poraz
u poređenju sa vječnim bdijenjem
i očima idealno praznim?
Zlatni lanac
što još blista u sjenci krika
vratit ću ti sutra
ili prekosutra
u svakom slučaju vraćam se
kad mi ponovo u obraze navre krv
noseći pod pazuhom
tvoja nezgrapna krila kao violinu.
Osobit smo slučaj zar ne
sa prezirom što nam se kiseli
pod jezicima
dok aplaudiramo ruševinama,
ti i ja dva svijeta
što se ne presijecaju čak ni
u beskonačnosti.
Fina metaforika, dober zaključek. Všeč mi je.
Lp A
Moćan poetski uradak. Zatečen sam ljepotom.
Zahvaljujem na čitanju i komentarima Branka, Andrejka i Mirko.
Lijepi pozdrav, Lucia .
Pesem, ki ni izpoved, je gotovost in uvid. Močna ekspresija enega pogleda na konec neke zgodbe.
čestitke.
lp, lidija
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: luciapavlovic
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!