Neki čudni snovi prate me kada sklopim oči,

svaki put novi, svaki put drugi,

uopšte nema noči bez uzdaha

jer znam, da če mi opet doči,

u plašnoj tami pomukle miline

ili u blagoj mjesečini opasne tišine,

čekat če me,

sve če da stoji samo oni stati neče,

kreču ko tjela u odječu

iskrivljena izpod pera zlatne guske

pronađene na kulama božanstva u gradskom smeču.

Da barem spavam,

da ne odnose me budnog pokraj poljubca usana njenih

ni u veni krv što protjeca, boju nikad ne promjeni,

ili je istok, ili zapad,

možda jug je onaj što bedi iznad severom cjelim,

ruši tlo se pod nogama

u ludnici između neba i dna,

stiče nišan praznine što na mene mjeri.

I trčim, i bježim

da pobegnem daleko,

ne ustavljaju me ni noževi ni zmije,

ne ustavljam ni kad prje mene postavi se netko,

samo letim, onda plivam i onda opet bežim,

prjetječe zamnom skaču gorile palicama u rukama

a pored majmuni kojim kriv sam što ne volim njihov lažljivi režim.

Opet snađem se ko astronaut u raketi letim

prema suncu koje svim svojim sjajem svjetli,

ako neče nitko, ja ču lično da mu prijetim,

još zbog kiše koji pustijo je da nas uhvati,

kad svirao je rock na radiu,

devedesete,

snimljen na običnoj kaseti.

Neču da otvaram oči i uopšte neču da me netko budi,

kakogod kad se one sklope

milije je srcu šetati po mraku,

lakše život ide kad se čvrsto žmuri,

al i tada nema druge

nego u tišini tamne mjesečine da poludim,

dotiče se me sudbine rječ na prstiju pakla i to tjelom celim,

al opet nema ništa da joj nudim.

I tako žmurim,

i tako me uopšte više nema,

sklopljene oči u svjetlu il mraku

i truli oblik zadnjeg boema na poslednjem katu,

da se molimo, il da se volimo,

kasno je, ipak i rano,

navikavši na bol

odlazka u šetnju kroz pustinju gol,

pronači ču te i duša če to znati

tek tad otvorit ču pogled čistome nebu,

ne brini, uz tebe ču stati.

al tek, kad dođem do tamo.

I budim se.

cux13

Tilen Čufer