Ti ne možeš nikad biti sama
kao ja
ni koliko ja
što takav rođen sam
da samujem u svijetu
taj zanat nas pustinjaka
gdje svuda smo jedno pod nebom
a nikad dvoje
ako Boga ne računaš
kad već srastao je s nama
u krvi sasušenoj
samim suncem
jer i Njegov je takav zanat
pa ga šegrtujemo uz vergl
uz kakvu stvar
odbačenu usput
što samo podctrava
toliki osjećaj pa i muzika
da nećemo naći nikoga
niti sličnoga nama
da mu predamo dio dušnog blaga
nakupljenog u dubinama
a ti sestro moja promisli
smiješ li na svoja pleća
uzeti
i u njedra svoja
upisati
sve što vidiš
i ne vidiš
što moje je lice
moja misao
prije odlaska.

Duško Babić