Što sam rođena ovakva
neobuzdana, svojeglava, nepodnošljiva!
Stid me je
što me gone i progone,
navodno neke pravedne misli....
Da mogu, svaku bih spalila,
svaku bih istog trena poništila!
Pravda!?
Šta je to?
Pravo i pravda!?
Prvo, izglasano, doneto,
pod armijom ljudi, nikad ukroćeno!
Pravda!?
Na krstu ispod noktiju zakucana!
Bol, ostade u oblacima!
Ljudi, preko nečujnog lahora,
tu bol osećaju i saučestvuju!
Neljudi,
i da se grom prolomi,
sve se zapali,
samo bi na svoju sebičnost mislili!
Stidim se!
Ko mi daje za pravo da mislim,
da delim ljude,
na ljude i neljude,
kad nisam bila na krstu!
Stid me je!
Kad bi se svi stideli
na ovoj našoj napaćenoj
u isto vreme prelepoj planeti,
ne bi bilo preživelih!
Oh, Darvine!!!
Šta si nam to uradio,
i na borbu za opstanak
predodredio!
"Stidim se!
Ko mi daje za pravo da mislim,Užasna, bolesna, zlom odavno kontaminirana stvarnost isprepletena je kroz ove vrijedne stihove, lije kroz dušu lirskog subjekta kao teške kiše. Imam za tebe, Dragana, jedno ozbiljno bravo!
Željko, hvala na osvrtu....Stidim se...
Lp Dragana
Mirko,
hvala na čitanju i na osvrtu, koji me baš goni na neko razmišljanje...Pitam se, da li je i to što ponekad napišemo samo naše ili smo deo nekog višeg sistema, u kome se nekom dodeli neka uloga da napiše nešto i ostavi poruku. I sam znaš, kako nam nekada ne ide, a nekada se stvore misli sa nekom neverovatnom lakoćom...
Lpd
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Dragana Andric
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!