Pronađoh odškrinut prozor i zrak me nahrani snagom.
Razodjenuh strah,ukaza se tek blijeda slika nemoći moleći vapajem za milost
Milost strahom optočenim mislima,drhtaju samoće,ledenim zubima. 
Milost fijuku u tami ispod trošnih crijepova, škripi koraka.
Milost strahom izgrebanoj utrobi u kojoj dijete sneno počiva u plodnoj vodi zamućene boli.
Pronađoh odškrinut prozor, drhtavom rukom raširih ga širinom neba
i krikom prognah strah, bez imalo milosti nasmijah se materinjim mlijekom u grudima,
zagrlih dojenče usnulo u plavetnoj noći osutoj žutim pjegama

Ljubica Ribić